POVIJEST
HISTORY
U 14. stoljeću ispisuju se prvi podaci o hrvatskom ovčaru koji su nama poznati. Ðakovački Biskup Petar Horvat u svom zapisu iz 1374. godine navodi da su Hrvati ovog čobanskog psa doveli sa sobom prigodom seobe u novu postojbinu, te ga naziva CANIS PASTORALIS CROATICUS - Hrvatski čobanski pas. Navodi da je visok oko 3 pedlja /oko 45 cm/, da je obrastao srednje dugom kovrčavom dlakom, polu-uspravnih ili uspravnih ušiju, te da je vrlo dobar za čuvanje svih domaćih životinja. Petar Bakić Ðakovački biskup u svom rukopisu iz 1719. godine "O životu naroda i o stočarstvu u Ðakovu i njegovoj okolici Ljeta gospodnjega " također govori o Hrvatskom ovčaru. U tom rukopisu ponavlja riječi Biskupa Petra iz 1374. i uz vlastiti opis tog psa navodi da se Hrvatski ovčar nije promijenio od posljednjeg spominjanja (od 1374 do 1719.) i da je zadržao svoj oblik i vanjštinu kako ih je opisao Biskup Petar 1374.godine. Upravitelj Crkvenih dobara Andrija Keckemeti u svom izvješću "Izvješće o stočarstvu na Ðakovačkom Spahiluku 1737.godine" piše na latinskom jeziku o Hrvatskom ovčaru:
"Hrvatskog su ovčara prema zapisima Ðakovačkog biskupa Petra iz 1374.godine Hrvati za vrijeme seobe doveli sobom iz svoje prvotne domovine u Hrvatsku, i on se uzgaja od doseljenja do danas. Pas je visok oko 3 pedlja /oko 45 cm, obrastao je srednje dugom kovrčavom dlakom crne boje, a glava mu je obrasla kratkom dlakom. Ima uspravne ili polu uspravne uši. Ovaj pas čuva sve vrste stoke, a odličan je i kao kućni pas čuvar."
Franjo Klein, upravitelj i ranarnik Biskupskog spahiluka u Ðakovu daje u svom zapisu iz 1742. godine dosta iscrpan opis psa: "Hrvatski čobanski pas visok je oko 3 pedlja. Pokriven je kovrčavom dlakom crne boje. Dlaka je na glavi kratka, a na ostalom dijelu tijela srednje dužine. Njuška je šiljata, uši polu uspravne ili uspravne. Ovaj je pas vrlo darovit i za sve vrste stoke uporabljiv". Prema zapisu Ðakovačkog biskupa Petra iz 1374. godine koga kasnije spominje u svom rukopisu 1719. godine i Biskup Petar Bakić, ovog su psa Hrvati za vrijeme seoba doveli u novu postojbinu Hrvatsku, te su s njime do današnjeg dana kao pastiri služili i dali mu ime Hrvatski čobanski pas. Ðakovački kanonik i upravitelj Biskupskih dobara u Ðakovu, Petar Lukić u svom izvješću "O stanju stočarstva Spahiluka Biskupije Ðakovačke i njegove okolice 1752. godine" piše na latinskom jeziku:
Za stočarstvo Ðakovštine od velike je važnosti Hrvatski čobanski pas. Taj pas čuva stada ovaca, koza, svinja, goveda i konja. Visok je oko 3 pedlja, crne do sivo-crne boje, kitnjastog repa, a nekoji se ošteni i bez repa. Obrastao je srednje dugom, ravnom do kovrčavom dlakom. Glava do ušiju obrasla je kratkom dlakom. Ima špicastu njušku, te stršeće ili polu-stršeće uši. Oblik glave mu je kao u lisice. Vrlo je dobar i kao kućni pas. Prema Bakiću, tog su psa naši preci doveli sobom iz prvotne domovine prigodom seobe u ove krajeve. Ovaj se pas uzgaja od doseljenja u cijeloj Hrvatskoj i on je najbrojnija pasmina pasa u Hrvatskoj. Kasniji pisani podaci o Hrvatskom ovčaru potjeću iz 1854. godine. Autor pisanja je dr. Franjo Bertić, kotarski veterinar u Ðakovu /veterinar i lijecnik/. U svojoj brošuri "O obstajanju ergele u Ðakovu" navodi da ergele čuvaju psi Hrvatski ovčari, koji su vrlo dobri i kao kućni psi. Kod opisa psa navodi kako je taj pas visok 40- 50 cm , te da mu je dlaka crne boje srednje duga i kovrčava. Da mu je glava obrasla kratkom dlakom stršecih i polustršecih ušiju. Njuška mu je malo zašiljena, rep mu je malo kitnjast ili se ošteni bez repa. Bertić dalje navodi da su svojstva tog psa dobro ustaljena, jer da mu se vanjština kroz posljednjih stotinu godina nije promijenila, odnosno da je taj pas ostao isti kako ga opisuje Ðakovački biskup Petar Lukić prije jednog stoljeća. Prema Bertiću, svi psi koji su se tada držali u selima Ðakovačkog kotara, osim crvenkasto-žućkastih lisasto-putastih lovačkih pasa bili su hrvatski ovcari. Ostali zapisi iz nekoliko stotina godina poslije oslanjaju se na isti izvor i citiraju ga, ili mijenjajući mu formu, a zadržavajući opis gotovo jednak.
"Hrvatskog su ovčara prema zapisima Ðakovačkog biskupa Petra iz 1374.godine Hrvati za vrijeme seobe doveli sobom iz svoje prvotne domovine u Hrvatsku, i on se uzgaja od doseljenja do danas. Pas je visok oko 3 pedlja /oko 45 cm, obrastao je srednje dugom kovrčavom dlakom crne boje, a glava mu je obrasla kratkom dlakom. Ima uspravne ili polu uspravne uši. Ovaj pas čuva sve vrste stoke, a odličan je i kao kućni pas čuvar."
Franjo Klein, upravitelj i ranarnik Biskupskog spahiluka u Ðakovu daje u svom zapisu iz 1742. godine dosta iscrpan opis psa: "Hrvatski čobanski pas visok je oko 3 pedlja. Pokriven je kovrčavom dlakom crne boje. Dlaka je na glavi kratka, a na ostalom dijelu tijela srednje dužine. Njuška je šiljata, uši polu uspravne ili uspravne. Ovaj je pas vrlo darovit i za sve vrste stoke uporabljiv". Prema zapisu Ðakovačkog biskupa Petra iz 1374. godine koga kasnije spominje u svom rukopisu 1719. godine i Biskup Petar Bakić, ovog su psa Hrvati za vrijeme seoba doveli u novu postojbinu Hrvatsku, te su s njime do današnjeg dana kao pastiri služili i dali mu ime Hrvatski čobanski pas. Ðakovački kanonik i upravitelj Biskupskih dobara u Ðakovu, Petar Lukić u svom izvješću "O stanju stočarstva Spahiluka Biskupije Ðakovačke i njegove okolice 1752. godine" piše na latinskom jeziku:
Za stočarstvo Ðakovštine od velike je važnosti Hrvatski čobanski pas. Taj pas čuva stada ovaca, koza, svinja, goveda i konja. Visok je oko 3 pedlja, crne do sivo-crne boje, kitnjastog repa, a nekoji se ošteni i bez repa. Obrastao je srednje dugom, ravnom do kovrčavom dlakom. Glava do ušiju obrasla je kratkom dlakom. Ima špicastu njušku, te stršeće ili polu-stršeće uši. Oblik glave mu je kao u lisice. Vrlo je dobar i kao kućni pas. Prema Bakiću, tog su psa naši preci doveli sobom iz prvotne domovine prigodom seobe u ove krajeve. Ovaj se pas uzgaja od doseljenja u cijeloj Hrvatskoj i on je najbrojnija pasmina pasa u Hrvatskoj. Kasniji pisani podaci o Hrvatskom ovčaru potjeću iz 1854. godine. Autor pisanja je dr. Franjo Bertić, kotarski veterinar u Ðakovu /veterinar i lijecnik/. U svojoj brošuri "O obstajanju ergele u Ðakovu" navodi da ergele čuvaju psi Hrvatski ovčari, koji su vrlo dobri i kao kućni psi. Kod opisa psa navodi kako je taj pas visok 40- 50 cm , te da mu je dlaka crne boje srednje duga i kovrčava. Da mu je glava obrasla kratkom dlakom stršecih i polustršecih ušiju. Njuška mu je malo zašiljena, rep mu je malo kitnjast ili se ošteni bez repa. Bertić dalje navodi da su svojstva tog psa dobro ustaljena, jer da mu se vanjština kroz posljednjih stotinu godina nije promijenila, odnosno da je taj pas ostao isti kako ga opisuje Ðakovački biskup Petar Lukić prije jednog stoljeća. Prema Bertiću, svi psi koji su se tada držali u selima Ðakovačkog kotara, osim crvenkasto-žućkastih lisasto-putastih lovačkih pasa bili su hrvatski ovcari. Ostali zapisi iz nekoliko stotina godina poslije oslanjaju se na isti izvor i citiraju ga, ili mijenjajući mu formu, a zadržavajući opis gotovo jednak.