O NAMA
ABOUT US
Ljubav prema životinjama stekao sam još kao dijete, uz pokojnog ujaka koji mi je zamijenio pokojnog oca.Ta ljubav prati me cijeli život i nastojao sam ju prenijeti i na moju djecu i unučad. Druženje, odrastanje i suživot sa životinjama postala je moja svakodnevnica.
U kinološke vode ušao sam zahvaljujući svom velikom prijatelju dr.vet.med.Vladi Kovačiću od kojeg sam mnogo naučio, negdje u tokom 70tih godina. Učlanio me je u Kinološko društvo Đakovo, gdje sam u početku dobio ulogu blagajnika, zatim tajnika, a da bi početkom 80tih postao predsjednik tog društva. Od tog vremena počeo sam se baviti i uzgojem, a 1980. postao sam član tada Kinološkog saveza Hrvatske.
Kinološko društvo Đakovo, vodim sve do 1994. U toku domovinskog rata, kada su mnoge kinološke udruge ugašene Kinološko društvo Đakovo uspjelo se održati.
Organizirani uzgoj Hrvatskih ovčara počinje u Đakovu osnivanjem Matičnog kluba "Hrvatski ovčar" Đakovo 1992. godine, gdje sam uz pokojnog Vladu Kovačića, Miroslava Bosaka, Nikole Vujčića, bio jedan od osnivača. Godine 1993. registriram uzgajivačnicu "CERTISA", upisanu kod F.C.I. pod brojem 96/93.
Kako i zašto sam počeo uzgoj Hrvatskih ovčara?
Još kao osnovac u petom razredu zapazio sam ove pse, kada se ranim jutrom pomagali pastiru tjerati stoku (čordu) na ispašu i uvečer ju vračali kući njihovim vlasnicima. Tada doživljene prizore, teško je opisati u nekoliko rečenica, ali to me je najviše motiviralo da počnem sa uzgojem. Sam uzgoj nije tako jednostavan pogotovo u pasmini koja je skoro nepoznata, bez neke literature bez razumijevanja okoliša, a pogotovo bez potpore. Shvatio sam da uzgoj sa jednom jedinkom ne vrijedi ni započeti pa sam počeo slagati slagalicu uzgoja. Nabavio sam kvalitetno muško štene i četiri ženke, koje su mi postale temelj uzgoja.
Temelj uzgoja postao je pas Čiko. Za sve proteklo vrijeme uzgojio sam približno oko 450 štenaca, što nije do sada uspjelo niti jednom uzgajivaču u Hrvatskoj. Uz uzgoj pokrenuo sam i promidžbu, pa sam kao tvorac male zaprege Hrvatskih ovčara zajedno sa članovima kluba sudjelovao u svečanoj povorci "Đakovačkih vezova", "Vinkovačkih jeseni" i drugim kulturnim priredbama.
U ove aktivnosti bila je uključena moja cijela porodica, bez čije potpore sigurno ne bi mogao. Godine 1994. organiziramo kao klub odlazak na Svjetsku izložbu u Bern.Uz dva show nastupa i nastupom na otvaranju, po prvi puta u povijesti ova pasmina je prezentirana na način kakav i zaslužuje. Danas pojedinci ovo negiraju ili ignoriraju. No u svakom poslu pa i ovom ima onih koji su ili ljubomorni ili zavidni na nečijem uspjehu. Da me pojedinci ne smatraju nekim laikom 2003. polažem ispit kinološkog suca za ovu pasminu.
Pokušati ću putem ove Web stranice prikazati sve što sam ostvario kroz uzgoj i promidžbu ove pasmine.
Kako sam već naprijed naglasio moram zahvaliti svojim prijateljima pokojnom Vladi Kovačiću, Miroslavu Bosaku i drugim članovima Matičnog kluba Hrvatski ovčar Đakovo, na potpori i razumijevanju kao i svim ljudima dobre volje, koji su me savjetovali, podupirali i razumijevali u radu. Također moram izraziti zahvalnost i potporu pokojnom profesoru Josipu Vukoviću - Joži, koji me svojim, razmišljanjima, savjetima i potporom motivirao na ustrajanju u radu. Svoju ljubav za ovu pasminu pokazao je ostavljanjem svoje imovine za Zakladu Hrvatskim ovčarima, a njegova pisma koja mi je slao potvrda su njegove ljubavi.
I na kraju želim reći da se svaki trud isplati i sretan sam jer danas u mojim godinama vjerujem da će započeto isto tako uspješno nastaviti moj sin Nikola.
U kinološke vode ušao sam zahvaljujući svom velikom prijatelju dr.vet.med.Vladi Kovačiću od kojeg sam mnogo naučio, negdje u tokom 70tih godina. Učlanio me je u Kinološko društvo Đakovo, gdje sam u početku dobio ulogu blagajnika, zatim tajnika, a da bi početkom 80tih postao predsjednik tog društva. Od tog vremena počeo sam se baviti i uzgojem, a 1980. postao sam član tada Kinološkog saveza Hrvatske.
Kinološko društvo Đakovo, vodim sve do 1994. U toku domovinskog rata, kada su mnoge kinološke udruge ugašene Kinološko društvo Đakovo uspjelo se održati.
Organizirani uzgoj Hrvatskih ovčara počinje u Đakovu osnivanjem Matičnog kluba "Hrvatski ovčar" Đakovo 1992. godine, gdje sam uz pokojnog Vladu Kovačića, Miroslava Bosaka, Nikole Vujčića, bio jedan od osnivača. Godine 1993. registriram uzgajivačnicu "CERTISA", upisanu kod F.C.I. pod brojem 96/93.
Kako i zašto sam počeo uzgoj Hrvatskih ovčara?
Još kao osnovac u petom razredu zapazio sam ove pse, kada se ranim jutrom pomagali pastiru tjerati stoku (čordu) na ispašu i uvečer ju vračali kući njihovim vlasnicima. Tada doživljene prizore, teško je opisati u nekoliko rečenica, ali to me je najviše motiviralo da počnem sa uzgojem. Sam uzgoj nije tako jednostavan pogotovo u pasmini koja je skoro nepoznata, bez neke literature bez razumijevanja okoliša, a pogotovo bez potpore. Shvatio sam da uzgoj sa jednom jedinkom ne vrijedi ni započeti pa sam počeo slagati slagalicu uzgoja. Nabavio sam kvalitetno muško štene i četiri ženke, koje su mi postale temelj uzgoja.
Temelj uzgoja postao je pas Čiko. Za sve proteklo vrijeme uzgojio sam približno oko 450 štenaca, što nije do sada uspjelo niti jednom uzgajivaču u Hrvatskoj. Uz uzgoj pokrenuo sam i promidžbu, pa sam kao tvorac male zaprege Hrvatskih ovčara zajedno sa članovima kluba sudjelovao u svečanoj povorci "Đakovačkih vezova", "Vinkovačkih jeseni" i drugim kulturnim priredbama.
U ove aktivnosti bila je uključena moja cijela porodica, bez čije potpore sigurno ne bi mogao. Godine 1994. organiziramo kao klub odlazak na Svjetsku izložbu u Bern.Uz dva show nastupa i nastupom na otvaranju, po prvi puta u povijesti ova pasmina je prezentirana na način kakav i zaslužuje. Danas pojedinci ovo negiraju ili ignoriraju. No u svakom poslu pa i ovom ima onih koji su ili ljubomorni ili zavidni na nečijem uspjehu. Da me pojedinci ne smatraju nekim laikom 2003. polažem ispit kinološkog suca za ovu pasminu.
Pokušati ću putem ove Web stranice prikazati sve što sam ostvario kroz uzgoj i promidžbu ove pasmine.
Kako sam već naprijed naglasio moram zahvaliti svojim prijateljima pokojnom Vladi Kovačiću, Miroslavu Bosaku i drugim članovima Matičnog kluba Hrvatski ovčar Đakovo, na potpori i razumijevanju kao i svim ljudima dobre volje, koji su me savjetovali, podupirali i razumijevali u radu. Također moram izraziti zahvalnost i potporu pokojnom profesoru Josipu Vukoviću - Joži, koji me svojim, razmišljanjima, savjetima i potporom motivirao na ustrajanju u radu. Svoju ljubav za ovu pasminu pokazao je ostavljanjem svoje imovine za Zakladu Hrvatskim ovčarima, a njegova pisma koja mi je slao potvrda su njegove ljubavi.
I na kraju želim reći da se svaki trud isplati i sretan sam jer danas u mojim godinama vjerujem da će započeto isto tako uspješno nastaviti moj sin Nikola.